Ab imo pectore.

Sjedim, pišem i trošim vrijeme. Kao uvijek. Olakšavam dušu na ovoj blogerskoj platformi i shvaćam kako ima ljudi koji zaista rade isto kao i ja. Osjećam se manje čudnom. Čudno je to što se ljudi koji uopće nisu čudni osjećaju čudnima dok rade nešto što uopće nije čudno, pišu. (Uzmimo trenutak da bismo uočili širinu…

Nastavi čitanje →

Da l’ si ikada pitao tamne sjenke zidova ujutro gdje odu?

Otkud zapoceti i kako definirati ovo sto mi je sad u glavi? Ne znam kako prenijeti ovu zbrku na obicno racunalo. Picasso bi znao. Par mahova kistom, onako nasumicno, bez ikakvog planiranja. Ali ja cesto zaboravim da nisam Picasso. Nekako mi se ispreplelo sve, svaka misao i svaki osjecaj i ne znam se izraziti. Ipak,…

Nastavi čitanje →